Naredni nivo

Saša Obradović

Naredni nivo

- razumevanje aikidoa -

dopunjeni tekst za aikido bilten br. 18

 
Krajem novembra ove godine dogodilo se je još jedno gostovanje televizijske ekipe u našem dođou. Siti se ispričasmo, koliko je moglo za tri i po minuta o samoodbrani, kako se intervjuisane devojke brane od napasnika, da li će im i koliko to i ubuduće trebati... Srećom o takmičenjima i medaljama nije bilo ni reči.
Pre mesec dana se naš aikido kolega (on je inače aikido sportista) u prilogu slične dužine nahvalio kako je kao 7.dan postao Šihan i odmah je počaščen od novinara da je lepo što je osvojio tih 7 medalja u svojoj prošlosti ali da pronicljivo primećuje da se dok oni pričaju iza osvajača medalja u tom trenutku vežbači spremaju za nove aikido medalje!
Ne treba zameriti novinarima – nisu imali prilike da se sretnu ni sa čim nalik aikidou, a i u svetu aikidoa je ništa lakše nego sretnuti razne bezveznjake. Novinari imaju pravo da ne znaju osnovne postavke o našoj veštini, članovima Aikikaija Srbije je pravo da budu neznalice uskraćeno!

aikido i tuča


aikido pripada grupi tradicionalnih japanskih veština poteklim iz Budoa (puta samuraja), iako je po svom postanku moderna veština nastala u XX veku. Samuraji su bili po svojoj profesiji vojnici. Buši (vojnik) naoružan sa dva kao žilet oštra mača nije imao nikakvu potrebu da se pesniči ili šutira sa bilo kim – on je bio vitez spreman da mu svaki dan bude poslednji prateći etičke kodekse bušidoa po kojima je prihvatio da živi. „Značaj ovog vrednosnog sistema je nemerljiv - ugradio se u moderno japansko društvo, i analiza ovoga tražila bi bar jedan zaseban tekst. Posebno važno za nas, bušido je trajno je promenio veliki broj tradicionalnih japanskih borilačkih veština i dao im dubinu, punoću i novi smisao.“[1]

Nema nikakve veze između aikidoa i tuče, u slučaju da vam nekada, bolje nikada i zatreba, odbranićete se sigurno - naročito ako imate jak motiv i ako imate, nazovimo to za ovu priliku – veliko srce. Ono što je u aikidou mnogo vrednije je na suprotnoj strani od tuče, krajnje je transcedentno i nerealno!

Najveća zasluga za poistovećivanje borilačkih veština sa tučom imao je igrani film. Ovo je sasvim razumljivo, neophodna je gledanost koja donosi zaradu a teme sa sadržajem sukoba i nasilja su prosto neodoljivi izbor za većinu publike. Za razliku od zapadnih, borilački filmovi snimani na Istoku su doneli pored same akcione radnje i novu sliku o nepoznatim kulturama nama nadmenim zapadnim neznalicama.

„...Fizički neuporedivo manji od prosečnog zapadnjaka, ali naizgled snažniji, brži, okretniji i veštiji, ovaj omanji Kinez je na velikom ekranu masovnoj publici demonstrirao “snagu borilačkog umeća” Kine, spašavajući sebe i druge nevolja i poniženja. Upravo Brus Li postaje idol mnogim generacijama mladih koji su vežbali u salama širom Amerike i Evrope ne bi li ličili više na njega. U očima Zapada diskriminacija istočnjaka kao tehnološki i intelektualno inferiornih rasa pomera se u pravcu priznanja potpune superiornosti na telesnom planu, što je kultura telesne prakse borilačkih veština tako oštro pokazala. Uvažavanje tela, kultura i negovanje tela, povezivanje duha i tela u skladnu celinu putem pokreta, kao i do tada nepoznate mogućnosti usavršavanja veštine borenja, i sa tim u vezi prevazilaženje granica mogućeg u sferi uobičajenog telesnog iskustva i vežbi svojstvenih zapadnoj fizičkoj kulturi i borilaštvu, pojavio se i novi kompleks značenja i načina upotrebe tela sa svojstvenom atraktivnošću i estetikom istočnih borilačkih veština. Prisustvo žena kao boraca je takođe nešto što je na Zapadu do tada bilo nezamislivo.“[2]

aikido i samoodbrana

Samoodbrana ima svoje mesto u aikidou, bila je naglašavana naročito u vremenima kada se naša veština morala dokazivati kao ravnopravna po borilačkoj efikasnosti među drugim veštinama. Decenijama u nazad samoodbrana je omiljena tema mnogim aikido instruktorima. Ne znam nikoga da se proslavio organizujući kurseve samoodbrane - što za oba pola, što posebno samo za žene! Ovi kursevi u startu sadrže vrlo jasnu prevaru – nude brza rešenja onima koji žele da problem svoje nesigurnosti ili fizičke nespremnosti reše pomoću nekoliko trikova pod imenom aikidoa koje bi veruju u to, savladali za par nedelja vežbanja. Ovo je loše po vežbače i vežbačice naivčine, a loše je i po ugled konkretne aikido škole.

Traganje za „tajnim tehnikama“ nažalost mnogima iz sveta aikidoa lenjim duhom, slično kao kod ovih polaznika kurseva samoodbrane, postaje glavna preokupacija za buduću skupljačku karijeru.

Odnos senseija i učenika baziran je na punom poverenju koje se od učenika očekuje i pune odgovornosti od strane učitelja, znanje se prenosi autoritativno bez pitanja i proveravanja. Ako imate lopova učenika koji krade znanje i neiskrenog učitelja koji zna da je to što pokazuje beskorisno to sigurno nije aikido ali može da bude kurs samoodbrane na veliku radost i jednih i drugih!

Nema tajnih saveta i tajnih zahvata, sam aikido je velika tajna koju treba otkriti!

aikido i sport

Ne postoji ni jedan autoritet u našoj veštini koji je uspostavio vezu između aikidoa i sporta. Po svojoj prirodi i ideji aikido je suprotan sportu i takmičenju! Postoje veštine koje su deo tradicionalnog japanskog budoa u kojima su sport i takmičenje izabrani kao putevi budućeg razvoja (džudo, kendo, pojedine škole karatea) i plaćena je velika cena popularnosti koju je taj izbor doneo. Godinama unazad bledi u ovim veštinama nasleđe bušidoa, postalo je jednostavno nepotrebno većini borilačkih sportista. Veliki deo vežbača u njima o bušidou nisu ni čuli i treniraju svoje veštine slično boksu ili rvanju.

Ako aikido tretirate i prestavljate kao sport i od toga imate materijalne koristi ta prevara ima smisla, ali ako verujete u to onda ste na dvostrukoj stramputici.

Kao uslov za preporuku za 7.dan Hombu dođo preporučuje da kandidat pored ostalog mora da ima i kvalitetne osobine ličnosti. U kom sportu ste čuli kao uslov za napredovanje takvu preporuku? Za sport je zapravo poželjno baš suprotno - popularnost u medijima biće zagarantovana svima koji se ne mogu pohvaliti da ispunjavaju pomenuti uslov.

U svojim ranim godinama niste mogli da pristupite Hombu dođou kao vežbač ako niste imali pisanu preporuku dve viđenije osobe (pogledajte intervju sa Fuđita senseijem ) i nebitan je bio talenat ili prethodna borilačka praksa. Kriterijum da bi novi student bio primnjen odnosio se na uslov da zavređuje kao ličnost da bude upućen u tajne aikidoa.

„...aikido je nastao sa potpuno drugačijom svrhom od drugih borilačkih veština nastalih u prošlosti. U prošlosti je svrha borilačkih veština bila kako da se uništi i ultimativno uzme život protivnika. Aikido je nastao sa svrhom da bude Budo koji daje - Budo koji ukazuje protivniku kako on ili ona trebaju da žive i napreduju u životu“.[3]

Na posletku, iako su tuča, samoodbrana i sport tako svakodnevni i razumljivi pojmovi oni su koliko razumljivi toliko i pogrešni i na suprotnoj strani od same ideje aikidoa i kulturnog i duhovnog nasleđa Istoka ugrađenog u njega od njegovog samog nastanka.

Tuču ali i samoodbranu ograničavaju zakoni država u kojima se bavite ovim aktivnostima, sport - dogovorena sportska pravila a aikido kao deo budoa mora biti određen i uslovljen već pomenutim pravilima bušidoa - ali ne samo bušidoom!

Naredni nivo

“Suština aikidoa nije u fizičkim tehnikama. Vežbanje sa idejom da je aikido samo ono što se može videti, omogućiće vam da napredujete samo do nekog nivoa, ali ne i da zaista razumete O Senseijev aikido... ”[4]

Koiči Tohei Sensei u odlomku iz teksta “Ki no Kakuritsu” (気の確立) prevedenog sa japanskog jezika kaže:

“Bez sumnje, Ueshiba Sensei je shvatio Ki. Ako govorimo o tome, mislim da možemo reći da je on bio genije. Međutim, žalosno je što nikada nije to preneo svojim učenicima. Čak ni sada ne znam da li je to bilo zato što nije želeo da ih o tome podučava, ili je to bilo zato što nije znao kako to da uradi”. [5]

Pre skoro četvrt veka, davne 1995. godine u Zemunu u toku svog poslednjeg seminara na kome je bio zadužen za naš aikido kao tehnički direktor Jođi Fuđimoto sensej se pozabavio važnom temom: “Posmatrajmo aikido kao jednu kuću iz koje svako ko dođe uzme i iznese po jedan deo napolje. Svako ko uči aikido može da uđe u salu i od učitelja nauči samo jedan deo aikidoa a onda kad izađe iz sale da taj aikido nazove svoj. Aikido nije deo po deo koji je uzet i iznet iz sale, aikido je sveobuhvatna celina… Imperativ aikidoa je pobeda nad sami sobom, jedna viša duhovna stvar, a ne pobeda na nekom lokalnom takmičenju.”[6]

U današnje vreme, stotinak godina nakon nastanka aikidoa, iako se veština u mnogome tehnički promenila, izazovi koji su pred vežbačima i njena suština su ostali isti. Zadatak svih nas koji smo deo te velike priče morao bi da bude potraga ka njenom razumevanju kao višeslojne borilačke umetnosti uz svest da osim waza (tehnika) postoji i bogato nasleđe kulture iz koje je potekao koje je neodvojivo sadržano u njoj.

Nakon ispita za 4.dan škola je time pošto nema više polaganja završena (nije završeno učenje) i razumevanje treba da bude primarna okupacija ambicioznih vežbača bar od tog perioda.

Kroz razumevanje aikidoa instruktori, nevezano za stepen koji imaju će najviše napredovati a učenici će imati motiva i poleta da ih prate na zajedničkom putu godinama. Nenasilan (itekako i dalje borilački) i jedinstven sistem kao što je aikido će postati bogatstvo koje će nositi u sebi ceo život.

Umesto objašnjenja

Kako uopšte razumeti nešto tako složeno kada vam se samo kaže da treba da to razumete? Nikako, naravno!

To “razumeti” treba da bude zapravo posticaj na razmišljanje, ne traži se nikakav konkretan i jasan odgovor!

U cilju da podstakne proces razumevanja aikidoa je i ovaj esej napisan - pomenute televizijske pošalice sa njegovog početka su zapravo bile samo simpatičan povod. Razumevanje se razlikuje od mišljenja o nečemu koje svako ima, to niti je isto, niti je spontani proces!

Sličnom cilju, razumevanju naše veštine je posvećen i ovaj aikido bilten koji izlazi već 19 godina, tome pored ostalog služi i najveći sajt o aikidou na našem jeziku, sajt Aikikaija Srbije.

Potrudite se, iako je teže od znojenja, da kroz vežbanje aikidoa shvatite šta je hteo da nam poruči Veliki učitelj Morihej Uešiba. Možda ćete vi biti među retkima koji će razumeti i ono što on nije mogao ili nije želeo da prenese svojim direktnim učenicima! Diplome će vam nakon ispita za dan pojaseve kao i svima iz aikikai zajednice širom planete stići iz njegove zadužbine...[i]


Saša Obradović, 6.dan
krajem novembra 2018.
tekst je dopunjen i priređen za
aikido bilten br.18
marta 2018.

  ____________________________

[1] Saša Obradović, "Bušido, buđicu, budo, aikido i dve vredne knjige" aikido bilten br.17”, str.35, Aikikai Srbije, Beograd 2018.
[2] Aleksandar Filipović „Borilačke veštine izmedju istoka i zapada”. str 11, Sakura Publishing, Beograd 2017.
[3] Šođi Nišio sensei „aikido je jezik“, “aikido bilten br.11”, str.22, Aikikai Srbije, Beograd, 2012.
[4] Akira Tohei 8.dan, „Sušitina aikidoa”, Shihan Profiles, aikidosphere sajt
[5] Koiči Tohei sensei iz teksta Kristofera Lija

„Više o aikidou i mostu ka raju”, aikido Sangenkai
[6] Jođi Fudžimoto, iz TV Intervjua načinjenim krajem maja 1995. u Zemunu.

[i] Aikikai Hombu dođo, aikido World Headquarters i Aikikai Fountation, ozačavaju isto mesto - centrani dođo ili upravu koja se nalazi u Tokiju, odnosno Aikikai fondaciju ili Aikikai zaduž
binu (u Bosni i Turskoj bi rekli vakuf). Hombu dođo se nalazi u Wakamatsu-cho, Shinjuku-ku centralnoj tokijskoj četvrti na mesto prvobitnog drvenog Kobukan dođoa podignutog 1931. Nova zgrada je podignuta 1967, dograđena 1973. godine za još dva sprata.

Gore