Veština samokontrole

Srđan Matić

 

Esej je napisan za
San dan polaganje 2018.

Uvod

Monogatari je japanska reč koja u doslovnom prevodu znači – priča o nečemu. U monogatari spadaju eseji, novele, kratke priče, pripovetke, čak i serijali kratkih priča, zavisno od žanra kojem sama priča pripada. Znači, dužina priče zapravo ne određuje monogatari. [1]

Poenta je da vas monogatari provede kroz čitav spektar emocija, a da čitalac ostavi sebi dovoljno vremena da proživi priču i otkrije poruke koje pisac šalje. [2]

„...još jedna dobra strana kratke priče je to što može da nastane od najsitnijih detalja – ideja koja vam padne na pamet, reč, slika, šta god. U većini slučajeva to podseća na džez improvizaciju, priča me vodi kuda želi. Druga dobra strana je to što ne morate da brinete zbog neuspeha. Ako ta ideja ne funkcioniše kako ste se nadali, samo slegnite ramenima i recite sebi da ne može svaka da bude pun pogodak... čak ni Antonu Čehovu nije svaka priča remek delo. Ova činjenica me mnogo ohrabruje...“ [3]

I tako, ohrabren rečima Haruki Murakamija iz prethodnog pasusa, predstavljam vam svoj prvi monogatari pod nazivom:

Veština samokontrole

Naravno da su tokom obuke mnogi ratnici izloženi raznim pritiscima i stresovima. Cilj toga je da se obuče da dobro funkcionišu u ratu i sličnim borbenim uslovima. To je razlog zašto je sensei Tanaka tog popodneva govorio o veštini samokontrole. Govorio je smirenim, ali glasom tvrdim poput sečiva katane:

„Veština samokontrole u odsudnim situacijama, ali i u čestim svakodnevnim situacijama, podrazumeva očuvanje svesti o sebi i svojim sposobnostima, uprkos negativnim dejstvima. Da bi ratnik preživeo i izvršio svoj zadatak, mora da očuva prisustvo i slobodu duha u svim situacijama, a posebno u susretu sa katanom protivničkog ratnika“.

Mladi ratnici su ga posmatrali širom otvorenih očiju, upijajući svaku reč, svesni da će im život uskoro zavisiti od tih reči.

„Veština samokontrole se sastoji od: veštine sagledavanja realnosti u sadašnjem trenutku, veštine momentalne relaksacije i od sposobnosti širokog sagledavanja situacije, odnosno slobodnog duha“.

Neki mladi ratnici su zapisivali u svojim beležnicama, a drugi su ga samo posmatrali i gutali njegove reči.

„U situacijama borbe u dvoboju, na bojnom polju ili prilikom izvršenja borbenog zadatka, prva čovekova reakcija je da počne da se steže, grči, skuplja. To dovodi do gubitka sagledavanja iz sadašnjeg trenutka i do smanjivanja širine sagledavanja, odnosno do zarobljavanja duha. Disanje se skraćuje i postaje suviše plitko i visoko. Da li vam je poznat taj osećaj? Naravno, to je STRAH“.

Neki od ratnika spustiše pogled postiđeni jer im je osećaj straha veoma dobro poznat. No, sensei Tanaka nastavi:

„Strah je dobar. Strah je prijatelj ratnika. Nema čega da se stidite ako osećate strah. Strah, kao i svaka emocija, je ENERGIJA. Tu energiju možemo da upotrebimo za preživljavanje i izvršenje dužnosti, a možemo dozvoliti da se okrene protiv nas i uništi nas poput vatre. O tome govorim kada pričam o veštini samokontrole. Samokontrola nije da ne osećate ništa, pa ni strah. To ostavite indonežanskim zombijima. Samokontrola, ali i hrabrost, je da očuvate prisustvo duha, svest o sebi, opuštenost tela i slobodnu širinu duha, UPRKOS strahu!“

Sa navalom nove energije, mladi ratnici se učtivo pokloniše svom sensei-ju i nastaviše sa vežbanjem bogatiji za još jednu veliku životnu lekciju.

Srđan Matić

20. jun 2018.
Kruševac

 

[1]Izvor: Antologija savremene japanske priče 25, predgovor: Marija Jamasaki Vukelić, Tenesi, 2017.
[2]Izvor: Antologija savremene japanske priče 25, predgovor: Marija Jamasaki Vukelić, Tenesi, 2017.
[3] Izvor: Antologija savremene japanske priče 25, predgovor: Haruki Murakami, Tenesi, 2017.