Od momenta kada
se rodimo, mi učimo ugledajući se na druge, ali kako bivamo
stariji svako počinje da uči na svoj specifičan način. Mi
asimilujemo informacije kroz tri različita čula,
kroz verbalnu instrukciju, kroz vizualan primer i kroz fizički
osećaj - jednostavno: osećajući, gledajući i slušajući.
Kao aikido instruktori, moramo biti svesni da različite
kombinacije ova tri alata mogu biti iskorišćene pri pomoći
studentima da napreduju. Isto tako, svi mi prenosimo znanje sa
različitim naglašavanjem nekih od ovih oblika komunikacija: neki
tihi instruktori uče samo pokazujući a neki pričaju i “udave”.
Nevezano koji oblik komunikacije da
koristimo pri prenošenju znanja, ne moze biti zamene za fizički
oblik vežbanja aikidoa i stalno ponavljanje.
Poslednjih
godina, imali smo sreću da nas je podučavalo nekoliko
Šihana
tokom UKA letnjih škola, i dok je poučavanje bilo odlično,
verbalne instrukcije za mene nisu doprinosile mom iskustvu. Često
sam skoro zanemarivao prevod i unosio se u duh onoga što je bilo
pokazivano. Tokom poslednje decenije imali smo priliku da
proučavamo seminare instruktora uz pomoć audio vizuelne
tehnologije. Međutim, podsećanje na to šta je pokazivano je sve
što može da se dobije iz toga, aikido ne može biti naučen iz kniga
ili videa, to je kao gledanje u izlog, dobijanje informacija iz
samo jedne perspektive. Jedini pravi način da se nauči aikido je
da se dodirne, oseti, iskusi duh i energija tehnike dok smo tori
ili uke. Verujem da napredak može da se postigne podjednako kroz
razumevanje i razvoj uloge i torija i ukea . Tokom mnogih godina
zapisivao sam u knjižicu utiske sa seminara Chiba Senseia, ali ono
što nije moglo da se zapiše je osećaj energije, elektriciteta i
duha. Ako bih gledao video snimke sa tih seminara ja bih dobio
samo mali deo tog iskustva.
Postoje filmovi
o “starim dobrim vremenima” koji ilustruju kako se aikido razvijao
i kako je sazreo. Samo nekolicina je prošla put od
šepuravih ega, skrckanih zglobova, krvavih noseva, krutih ruku i
jakih ramena do zrele, sofisticirane, fleksibilne veštine koja
nagrađuje kao što je i neuhvatljiva.
Najosnovniji
principi koje možemo da naučimo od japanskih učitelja su
relaksiranost, kontakt i odgovor, energija koja dolazi od
fleksibilnih, relaksiranih i dinamičnih tela, i kao posledica toga
uke biva izvan ravnoteze. Fokus je na završetku tehnike, gde je
pad partnera neminovan, ali to nije i osnovni cilj. Ovo ne
vezivanje odvaja pravog majstora.
Ako usvojimo
suprotan stav i damo rezultatu tehnike veći prioritet nego pokretu
tela, tada aikido postaje nefunkcionalan i površan, ukočenost i
nefleksibilnost postaju očigledni.
Jednostavno
pitanje bi bilo: Da li je bacanje partnera na pod važnije nego
kako je on dospeo tamo?
Posmatrajte
dobro igrača golfa ili tenisa: celo telo mu je fleksibilno, bez
tenzija u ramenima, sva energija dolazi iz jedinstva tela i posledica ovog pokreta je kretanje loptice. Početnik će
jednostavno da udari loptu koristeći snagu ramena i lopta neće
daleko stići. Tako i kada vežbate, pitajte se: “Da li ja udaram
loptu? Da li je rezultat važniji od metoda?”
Predstava pravog
aikidoa može da se protegne kroz bezdan različitih interpretacija,
između borilčke i apstraktne, ali šta može da se shvati kao
borilačko? Brutalna sila, sukob, povede, uradi ili umri? Nikako,
Doshu tvrdi u njegovoj knjizi “Duh Aikidoa”: "Aikido je
izbegavanje trikova, obmane i brutalne sile da se pobedi
protivnik”.
Oni koji su
imali sreću da budu ukei Doshou, Tamuri,
Endou, Chibi, Yamadi, Shibati, Masudi ili Kobayashiju će potvrditi
da postoji borilački aspekt u njihovim tehnikama. Bez znaka
napetosti, ukočenosti ili brutalne sile. Kako onda možemo da
definišemo šta je apstraktni aikido?
UKEMI
Ukemi nije samo
kotrljanje, to je odgovor na tehniku, ostati uz torija,
apsorbujući energiju tehnike kroz stav i fleksibilnost dok se
ravnoteža nevoljno i nepovratno ne izgubi, i tek onda se pad
izvrši - ne kao predaja već kao izlaz iz nepovoljne situacije. Ovo
ne treba da se shvati kao odmaganje i otpor koji će da dovede do
sukoba i koji će proizvesti suzbijanje
tehnike nego pre kao njeno razvijanja. Aktivan i dinamičan odgovor
na ukeovu tehniku će dovesti do razvoja torijevih tehničkih
sposobnosti, to mora da se desi inače će uke da ostane ravnodušan
prema celom doživljaju tehnike. Apstraktni aikido zavisi od
predodređenih odgovora, koji će da dovedu da uke odleti,
kreirajući celu situaciju u kojoj uke može da odluči da li da
padne ili ne.
Tako da između
ove dve krajnosti, svako od nas nalazi svoj aikido kojem teži, ali
koji nikad ne dostigne, trudi se ali nikad ne bude zadovoljan sa
sobom. Aikido je veština koja se stalno menja, skoro kao živo biće
koje raste i sazreva. Kao i kod drugih majstora, moj aikido nema
sličnosti sa onim što sam radio pre 10 godina. Osnovna predstava o
ikkyo-u se nije promenila, ali se promenilo razumevanje kako i
zašto se ikkyo radi? Sa ovim, shvatam kako malo znam i koliko toga
treba da bi se išlo napred.
Možda ću
posle još 34 godine vežbanja moći da
stavim ruku na srce i da kažem: “Ja radim Aikido”.
 |
štampano u UKA Newsletter, izdanje
mart/april 2004. |
 |
prevod sa engleskog:
Mire Zloh |
 |
pogledajte:
Razmišljanja
o ukemiju
Esej - Džons sensei,
2005.
Intervju sa Gordon Džonsom
Poseta dalekim zemljama 2004