|
O čarapama i primitivnom ponašanju
u dođou
Uz
deseti broj aikido biltena 2011. god. bi bilo prikladno napisati
kulturni
esej koji bi se bavio isto tako kulturnim temama - idealno što
ezoteričnijim. Dobar izbor bi bio i baciti se jednostavno na već uobičajno samohvalisanja koja prate svakakve jubileje. Čitaoci
iz aikido sveta bi to verovatno sa lakoćom svarili - oni kojima
je
autor simpatičan verovatno kao desert, oni drugi kao nešto malo
više otužno. Nažalost, ovim se pominjanje hrane ne završava u
ovom veselom ali jako ozbiljnom tekstu.
Da
smo u Japanu gde je nekulturno sagovorniku direktno reći da
nije očigledno u pravu pošto time rizikujemo da ga posramimo
ovaj tekst NIKAD ne bi bio napisan - kada bi vežbali sa ljudima
koji tako razmišlju za ovim tekstom ne bi ni bilo potrebe.
Vremena kada je bilo neophodno da te dve viđenije osobe
preporuče (gde bi mi uopšte ovde našli po dve viđenije osobe za
svakog) da bi
mogao da počneš da treniraš aikido je daleko iza nas.
Aikido se proširio i nije samo privilegija odabranih – svi ga
danas vežbaju iako on nije za sve. Tekst koji sledi o ponašanju
u "sali" namenjen je naravno svima, što smo stariji po pojasu i
godinama time se više odnosi na nas.
Sala ili dođo
Dakle, kao što svi znaju aikido potiče iz Japana i
osim zavrtanja ruku, odeće i vežbanja na tatamiju iz ove zemlje
doneti su nam sistem učenja i pravila koja bi trebala da važe u aikido
dođou. Dođo veliki broj instruktora radije zove sala (isto kao
prostoriju za ručavanje) a ima i onih koji više vole naziv
vežbaonica. Pretpostavljam da izbacivanje reči dođo (kod nas
češće u izgovoru dodžo) ima za cilj da veštinu što više približi
prosečnoj neznalici, budućoj mušteriji ili popularnije -
početniku. Ako naziv podseća na menzu ili restoran tim bolje!
Podilaženje prostodušnim masama je višedeceniski trend u
društvu u kome živimo pa i ovo deluje vrlo primamljivo i
savršeno takve instruktore kandiduje za promotere pokreta
sadržanog u
naslovu, delom ili u celini!
Hrana i piće
Poznato je da se u
našoj narodnoj tradiciji jedenje i pijenje smatra sastavnim
delom svakog događaja uključujući sahrane i parastose. Kako onda
aikido svečanosti kakve treba da budu seminari ili ispiti ne
proslavljati u istom duhu? Sendviči,
pogačice, kisele vode, sokovi u boji i bezbojni, flaše od 0,5
do 2 litra, plastične i staklene, treba da prosečnom vežbaču
pomognu da se na treningu oseća kao kod kuće ili još bolje kao
kod rođaka na slavi! Još
kad bi omanje pečeno svinjsko mladunče u neki ćošak prislonili
– sreći kraja ne bi bilo ... TO NIKO NIKADA NIJE RADIO u dođou –
u sali naravno jeste!
Prevod reči dođo je
bukvalno “mesto puta” gde se kod vežbanja
bušidoa, time i aikidoa misli na put unutrašnjeg a ne
gastronomskog razvoja. Na treningu treba svoje misaone napore
usresrediti na mnogo važnije stvari od punog želudca. U
istoriji aikidoa do sada niko nije umro vežbajući sat vremena
bez hrane i pića! Glad i žeđ su smešna iskušenja za nekog ko je
na putu budoa a ko ne želi da se prepozna u prva dva reda
ovog štiva.
Ko baš mora da pije ili
da jede u vreme treninga neka to radi van dođoa – neka izađe u
vreme dok ostali vežbaju i samom će mu se kazati kakav je
magarac ispao - ako ne njemu samom, drugima će to biti sasvim
jasno.
Ukrašavanje kimona i klupski
grbovi
Ova navika je u aikido
ušla zaslugom suptilne kratko ošišane navijačke populacije. Varijacije naravno
postoje: klupski grbovi, reklame na kimonu, grbovi SFRJ i Srbije,
razna druga kinđurenja
... Navika prišivanja klupskih oznaka treba pretpostavljam da članove
tog aikido kluba podseti kad odu
na seminar ili u goste među 200 drugih učesnika na njihovu
posebnost i na pripadanje svojoj grupi.
OVO JE UPRAVO SUPROTNO od toga zbog čega svi nosimo isti beli kimono
i pojaseve samo bele ili crne boje! Ista oprema treba da
potencira okrenutost ka unutrašnjim, latentnim (skrivenim)
aspektima aikidoa suprotno insistiranju na spoljašljim – treba
ujedno i da nas podseti da smo podjednako vredni kao i drugi
koji su sa nama na treningu. Da li ste ikad videli kaluđera koji ima
našiven grb na leđima na kome piše Studenica! Plavi takmičarski
džudo kimono uveden iz praktičnih razloga u ovu veštinu
(za proizvođače verovatno i iz ekonomskih razloga) nije oprema za
aikido. Ako ga već imate, nosite ga dok ne kupite beli kimono.
Ništa vas naravno ne
sprečava da imate nov, kao sneg beo, čist i mirišljavi
GI
(kimono) kojim bi se razlikovali od ostalih sa kojima vežbate!
Imati lično ime izvezeno na kimonu ili hakami je prava mera.

Čarape, baletanke, majce,
štitnici, bandažeri ....
Belu majcu sa kratkim
rukavima nose devojke ispod kimona i muški imaoci kožnih
oboljenja! Čarape nose zimi deca, devojke koje imaju probleme sa
jajnicima i muškarci iznad 70 godina koji imaju probleme sa
prostatom! Kome je hladno na normalnom treningu ili se
nedovoljno znoji a hteo bi više, sigurno zabušava i ništa ne radi
dok drugi vežbaju. Štitnike i
bandažere nosite ako ste povređeni, ali ne i da se ne bi
povredili! Aikido ipak nije hokej na ledu, ne treba ni da
izgledate kao hokejaši ili sa smaknutim čarapama i majcama kao
palestinske izbeglice!
Trening u prirodi, po
snegu ili po pasijim uslovima u sali naravno daje po ovom
pitanju malo veću slobodu ali ne baš svu slobodu.
Smrdljive
noge i štroka uopšte
Aikido se, ako se izuzmu
pomenuti u prethodnom pasusu, vežba bos. Divan je i
jedinstven osećaj biti satima bez obuće i čarapa, naročito ako se radi o
zimskom periodu. Nastojte da i drugima bude divan osećaj kada
ste vi bosi – perite noge pred trening – kod kuće ili u
svlačionici, svejedno je. Papuče služe da bi tako mirišljava
stopala doneli čista od svlačionice do tatamija a ne da se ne bi
prehladili bosi po betonu! Patike i cipele nisu isto što i
papuče. Ako ste hormonima ophrvana muškarčina koja se
neprimereno znoji, istuširajte se pre treninga. Devojkama ovo
nije potrebno govoriti one to valjda znaju (mislim na kupanje,
ne na muške hormone).

Kašnjenje
na trening
Isti ljudi uvek kasne
i nikad ne kasne oni koji daleko stanuju! Odgovornost učenika, a
naročito instruktora, započinje dolaskom na trening na vreme.
Učenici koji kasne su nevaspitani, instruktori koji kasne ne
poštuju ni sebe ni učenike. Oni koji trče sa posla ili iz škole
na trening dobrodošli su, kad god da stignu! Probajte da torbu
za trening spakujete za promenu 5 sati pre treninga, to će značiti da na
aikido mislite mnogo pre samog vežbanja.
Kakemono,
slika O senseia
U aikido dođou
("salama") u
pročelju, Shomenu (šomenu) ako postoje uslovi, obično se postavlja
slika O senseia. Naklon, (ne klanjanje) rei na početku i na kraju
treninga treba da pokaže naše poštovanje prema osnivaču i svim
našim učiteljima i njihovim učiteljima. Ne podrazumeva se da ako
vam je slika O senseija veća da je i vaše poštovanje
veće, često je upravo suprotno! Ogromne slike 2x3 metra uglavnom su bile socijalistički
specijalitet kod nas 50-tih godina i danas taj običaj neguju u još
svega nekoliko nedemokratskih dalekoistočnih zemalja. Kada nema
Kakemona,
kamize ili slike nema mnogo smisla
raditi naklon samo ka zidu.
Sensei
i učenici
Sve što vas o ovome
zanima možete pročitati u sjajnom tekstu
Shihan - 5.kyu
Džeri
Akela koji se nalazi preveden na ovom sajtu. Nije loše podsetiti
se i teksta
Učitelji i učenici
od domaćeg, ne baš tako anonimnog autora.
Nemojte zaboraviti da uloga Sempai-a (starijih učenika) u odnosu
na Kohai-e (mlađe učenike) nije odnos sensei – učenik. Sempai
nema odgovornost koju ima sensei u vođenju dođoa i stariji
učenici kada se osete spremni i kad osete da im je ta uloga
neodgovarajuća, uvek mogu da se oprobaju kao učitelji u svom
dođou – kada ga naravno pre toga otvore.
Ne zaboravite, šef sale
(ili šef Sale) je jedno – sensei nešto sasvim drugo!
 Majstori,
“majstori“ …
Na posletku,
moramo se podsetiti da je aikido potekao iz bušidoa, puta
ratnika i da su odnosi koji su postojali u takvom ratničkom
sistemu ugrađeni u njega. Kao što je nekad komandant vojske znao
da svaki njegov vojnik ima svoje lične probleme, slabosti i
mane, tako danas u našem modernom svetu svaki sensei u dođou
mora da ima svest o ličnim osobenostima i problemima svojih
učenika. Ali kao što se nekada potiranjem ega svakog pojedinačno
težilo stvaranju zajedničkog duha čime se omogućavalo većini da
preživi i da izađu kao pobednici u boju, tako se i danas, u
novim uslovima zajednički duh dođoa mora pretpostaviti ispred
bilo kog pojedinca i njegovih ličnih slabosti i loših navika.
Aikido je došao iz kulture u kojoj ako trčiš i uskočiš u
tokijski metro kad on polazi vozač preko razglasa smatra da mu
je dužnost da te pred svima upozori da si budala i da možeš da
pogineš – sledeći voz je ionako u stanici za tri minuta. Nikome
od putnika nakon ovoga ne pada na pamet da uzme metalnu štanglu
i da se na sledećoj stanici obračuna sa “majstorom”, što je u
poslednje vreme postao naš lokalni specijalitet.
Nadam se ni da nikom od onih koji su se prepoznali u ovom
ozbiljno - šaljivom prednovogodišnjem tekstu neće pasti na pamet
da se obračuna sa majstorom autorom ovog teksta.
Nemojte ni pokušavati – ja dugo vežbam aikido i nikad nisam
nosio čarape na treningu!
|