
Erik
From |
|
|
|
Izvod iz knjige
"Umeće ljubavi" Erika Froma
morao se naći na ovom aikido sajtu! Sami pojmovi ljubavi i davanja kojima se
ova knjiga bavi tako su bliski onome do čega je O sensei došao u okrilju jedne
sasvim različite kulture kreirajući aikido. Za one koji je nisu čitali, knjiga
je lako rezumljiva iako se bavi suštinskim pitanjima ljudskog
postojanja. "Zdravo društvo",
"Bekstvo od slobode", "Zen
budizam i psihoanaliza" neka su od Fromovih
najznačajnijh dela. Bio je izuzetan um, veliki naučnik i veliki altruista -
stvarno je verovao da su ljudi dobri! Umro je 1980. godine u Švajcarskoj u 80
godini života.
(izvod iz poglavlja: II Teorija ljubavi)
Šta je davanje?
Iako nam se čini da je odgovor na to pitanje jednostavan on je zapravo vrlo
dvosmislen i zamršen. Najrasprostranjenije nerazumevanje je ono koje
pretpostavlja da je davanje "odricanje od"
nečega, lišavanje ili žrtvovanje. Osoba čiji se karakter nije razvio iznad nivoa
receptivne, izrabljivačke ili sakupljačke orijentacije, doživljava akt davanja
na taj način. Tržišni karakter je voljan da daje, ali samo ako zauzvrat prima:
davanje bez primanja njemu se čini kao prevara. Ljudi koji su pretežno
neproduktivni osećaju davanje kao osiromašenje. Zato većina pojedinaca tog tipa
odbija da daje. Neki davanje smatraju vrlinom u smislu neke žrtve. Oni misle da,
upravo zato što je bolno dati, čovek mora da daje; za
njih je vrlina davanja u samom činu prihvatanja žrtve. Norma da je bolje dati
nego primiti za njih znači da je bolje trpeti lišavanje nego doživeti radost.
Za produktivni karakter davanje ima potpuno
drugačije značenje. Davanje je najviši izraz moći. U samom aktu davanja ja
doživljavam svoju snagu, svoje bogatstvo, svoju moć. To iskustvo pojačane
vitalnosti i moći ispunjava me radošću. Doživljavam sebe kao bogatog,
darežljivog živog i zato radosnog. Davanje je veći izvor radosti od primanja,
ali ne zbog toga što je lišavanje, već zbog toga što u aktu davanja dolazi do
izražaja moja životnost.
Nije teško uočiti valjanost toga principa ako
ga primenimo na različite specifične fenomene.
|
(...)
Međutim, najvažnija oblast nije oblast
materijalnih dobara, već je ona u specifično ljudskom domenu. Šta jedna osoba
daje drugoj? Ona daje od sebe, od najskupocenijeg što
ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za
drugu osobu - već da joj daje od onoga što u njoj živi;
ona joj daje od svoje radosti, svog interesovanja, razumevanja, znanja, humora,
od svoje tuge - sve izraze i manifestacije onoga što u njoj živi. Takvim
davanjem od svog života ona obogaćuje drugu osobu, ona pospešuje životnost
drugog, pospešujući i svoju sopstvenu. Ona ne daje da bi primila;
davanje je samo po sebi izuzetna radost. Ali, u davanju ona ne može a da nešto
ne oživi u drugoj osobi, i upravo to što je oživljeno reflektuje se povratno na
njoj. U istinskom davanju ona ne može a da ne primi ono što joj je uzvraćeno.
Davanjem činimo i drugu osobu davaocem i zajedno delimo radost što je,
zahvaljujući obema, nešto zaživelo. U činu davanja nešto je rođeno i obe osobe
koje učestvuju u tom činu zahvalne su za život koji je za njih rođen. Primenjeno
na ljubav to znači: ljubav je moć koja proizvodi
ljubav; impotencija je nesposobnost da se proizvede
ljubav.
|
Ovu misao je lepo izrazio Marks:
"Uzmimo",
kaže on "čoveka kao čoveka i
njegov odnos prema svetu kao ljudski odnos, tada možemo ljubav zameniti samo za
ljubav, poverenje za poverenje, itd. Ako želiš da uživaš u umetnosti, moraš da
budeš umetnički obrazovana osoba; ako želiš da imaš
uticaj na druge ljude, moraš da budeš osoba koja postiče i unapređuje druge.
Svaki tvoj odnos prema čoveku i prema prirodi, mora biti određeno ispoljavanje
tvog stvarnog individualnog života, koje odgovara predmetu tvoje volje. Ako
voliš a ne podstičeš ljubav, to jest, ako tvoja ljubav kao takva ne proizvodi
ljubav, ako kao osoba koja voli životnim ispoljavanjem ne postaneš voljena
osoba, onda je tvoja ljubav nemoćna, ona je nesreća."
Ali,
davanje ne znači primanje samo u ljubavi. Nastavnika uče njegovi učenici,
glumca stimuliše publika, psihoanalitičara leči njegov pacijent - pod
pretpostavkom da se oni ne tretiraju kao objekti već da su povezani istinski i
produktivno.
|
|
(4.septembar
2003.)
|
 |
|